…i bilo je to jedno zaista nezaboravno iskustvo. Par nedelja pred prvi rođendan od M išla sam u Podgoricu na poziv Digitalizuj.Me da održim radionicu o blogu. Nisam bila za opciju da ostavim dečaka M, a ja odem na put (iako samo na 24h). Činilo mi se da je bolji izboro da odemo zajedno.

Let smo imali rano pre podne, trajao je manje od sat vremena, M ga je prespavao, i sve je tog dana bilo idealno – do momenta kad je krenulo da se približava moje predavanje. Nažalost, plan da ga uspavam pa da prespava mi nije uspeo, a kako ni zabavljanje od strane nepoznatih osoba baš nije veselo rešenje nije mi preostalo ništa drugo osim da ga spakujem u Bobu i umirim tako.

On se nije umirio skroz (ali hej!, makar nije plakao), a ja sam paralelno pričala studentima i pokušavala da ga uspavam – ili makar umirim. Mislim da nikad psihički zahtevniju radionicu nisam imala ni pre, a ni posle toga, huh!

Da mi je ova pamet (i iskustvo, eh): ili bih se zalaufala i otišla sama, ili bih pomerila radionicu pola sata unapred, ili koliko već – sve dok ga ne uspavam. Ali dobro, znam za neki naredni put, s bebom M.